Biblioteke

 
























POTONULI KONTINENT

Iso Velikanović kao zaboravljena književna veličina

U našem književnom životu postoji jedna antipatična konstanta: to je navada da se svaki pisac – koliko god i što god napisao – procjenjuje i pamti isključivo po nekoj manjoj skupini svojih djela, koja su tobože važnija ili uspješnija, dok se ostali njegovi tekstovi naprosto zanemaruju. To osobito pogađa one autore koji rade na više različitih područja, pa pišu, recimo, i liriku i prozu i dramu, a k tome su još i kritičari: tada će se dogoditi da će većina njihova opusa biti predana zaboravu, a pamtit će se samo manji dio. A to je često posve nepravedno, jer tako bivaju previđeni – a zapravo i izgubljeni - mnogi vrijedni tekstovi. Primjeri to dobro pokazuju: Ivan Slamnig rijetko se spominje kao novelist, premda su njegove priče mnogo bolje od tekstova nekih pisaca koji su samo prozaici, pa bi i Slamnig bio važniji kao prozaik da nije tako važan kao pjesnik. Antun Šoljan bi, s druge strane, bio mnogo važniji kao pjesnik, da nije onolio važan kao dramatik i prozaik. Kako god bilo, šteta je golema, ali se taj običaj, izgleda, ne može iskorijeniti.

Žrtva je toga običaja i Iso Velikanović. Koliko god da ga leksikoni i književne povijesti spominju u različitim njegovim literarnim ulogama, u kolektivnom pamćenju on je ostao gotovo isključivo kao prevoditelj, pa se može kazati da je sve drugo što je stvorio danas uglavnom nepoznato. Istina jest da je Velikanovićev prevoditeljski opus golem: preveo je on, tvrdi se, oko 300 djela s poljskog, češkog, francuskog, talijanskog, španjolskog i njemačkog jezika, dok su cijele generacije upoznavale ruske klasike u njegovoj elegantnoj verziji. Ali, Velikanović je osim toga bio još i pjesnik, i prozaik, pa leksikograf i urednik. Poezijom se javljao devedesetih godina u almanasima, komedijame i humoreskame objavljivao je u "Narodnim novinama", a sam je izdavao humoristički časopis "Knut". Napisao je, osim toga, komični spjev Otmica , a s Nikolom Andrićem priredio je rječnik u slikama pod naslovom Šta je šta . Ako se još tome doa da je bio aktivan u Matici hrvatskoj i politički angažiran, te da nije zazirao ni od društvenog života, onda je doista impresivno kako je mnogo uspio stvoriti za samo sedamdeset i jednu godinu, koliko je poživio na ovome svijetu.

Ali, nije tu važna ni količina ni razgranatost Velikanovićeve djelatnosti, i da se samo o tome radi, ne bi ni bilo potrebe za revalorizacijom njegova opusa. Bitna je kvaliteta, koja biva očita svakome tko se samo na trenutak zadubi u išta što je izašlo ispod toga plodnog pera. Pa, koliko god da su pažnju zaslužili i spjev Otmica i satirične pjesme i mnogi članci, ovo je prilika da se upozori na vrijednosti najboljeg dijela Velikanovićeva opusa, naime na njegovu prozu.

Pisao je on ponajviše novele i homoreske, koje su skupljene u četiri zbirke: Zašto svijet nije propao i druge pripovijesti iz Srijema (Zagreb 1912), Novi pakao i druge humoreske , Zagreb (1913), Srijemske prič e (Zagreb 1915) i Žena i vrag i druge priče (Zagreb 1921). Kad se čovjek osvrne na našu proznu produkciju onoga doba – a i kad se osvrne na zbivanja u hrvatskoj književnosti od Preporoda dalje – bit će mu jasno zašto Velikanovićeva novelistika nikada nije ozbiljno shvaćana, i zašto je jedan sjajan pisac s nepravom svrstan u rubriku veličina malenih . Rekao bih da za to postoje tri temeljna razloga, koji ujedno mogu poslužiti i kao dokaz visoke literarne kvalitete Velikanovićevih proznih tekstova.

Ponajprije, njegova je novelistika nerealistička, pa čak i proturealisička. Ne teži se u njoj za tim da se naši ljudi i krajevi prikažu u svojoj tipičnosti, pa zato nema tradicionalnog crtanja društvenih tipova i situacija, niti su likovi socijalno determinirani. U Velikanovićevu prikazu zbilje preteže karikatura, groteska, parodija, pa čak i prava fantastika, tako da praktički i nema njegova teksta u kojem se ne bi dogodilo nešto što se protivi uobičajenom iskustvu. Čak i u pričama u kojima je temeljni interes psihološko-karakterološki (kao u Povampirenom opanku , gdje se pripovijeda o sinu činovniku, koji se stidi oca seljaka) redovito se događa nešto neobično i nevjerojatno (kao što se u spomenutoj priči opisuje sinov simbolični san).

Pri tome nisu u tim pričama uvijek nerealistični isti elementi: jednom je to početna situacija na kojoj se pripovijedanje zasniva, drugi put razvoj radnje, treći put likovi ili nešto četvrto. Karakteristične su u tom pogledu priče Put u Šid , gdje autor izlaže razloge za ukidanje jednoga vlaka (ti su razlozi, dakako, posve apsurdni), ili Moje milijarde , gdje je sve zasnovano na pretpostavci da je neki imaginarni car od Golkonde namro kazivaču milijardu funti. Najizrazitija je u tom pogledu gogoljevska pripovijest San gospodina pristava , gdje sudski činovnik sanja kako je izgubio vlastitu glavu. A priča koja nije realistična, ne može biti ni angažirana, pa tako nije jasna njezina društvena svrha: po tome se odmah vidi zašto Velikanovićeva proza nije dobro prolazila.

Drugi je razlog za tu mlaku recepciju – i ujedno druga temeljna kvaliteta Velikanovićevih novela – humor koji se u njima javlja: sve su te priče vrlo duhovite, premda im temeljni cilj nije da nasmiju čitatelja. A to nije moglo visoko kotirati u književnoj sredini koja preferira velike teme, herojske geste, smrtnu ozbiljnost i tragizam hrvatske sudbine. Dapače, te novele duhovito i humoristički govore i o najvećim stvarima: osobito se Velikanović voli poigravati temama kao što je božje stvaranje svijeta, pakao i raj i sličnima. A humorni pristup zbilji nema u Velikanovićevo doba velikih izgleda, kao što nema ni velike tradicije: ako se izuzmu Nemčićeve Putositnice i poneka Šenoina stvar, nema u nas tada humorističke književnosti, ili bar nema takve koja ne bi bila stranački zadrta i satirički otrovna. Velikanovićev je humor, naime, blag, dobrohotan, jer proizlazi iz skeptičkoga stava prema svijetu, pa ima u sebi nekakva filozofskog mira. Najviše se naš pisac šali s ljudskom naravi, pa to čini i onda – ili osobito onda – kad govori u prvom licu, predstavljajući se svojim građanskim identitetom. No, najvažnije je to što iz tih priča izbija – doduše neizrečen, ali ipak prisutan – vedar pogled na stvari, koji je možda najbolje vidljiv u liku čiče Firducije koji se javlja u nekolicini Velikanovićevih tekstova: taj starac silno voli svijet i život, pa zato uspijeva prevladati i samu smrt i othrvati se zagrobnim nedaćama, nasmijavajući sve vrijeme čitatelja svojim apartnim načinom razmišljanja.

Humorističke efekte ostvaruje Velikanović na dvije razine: fabularnoj i stilskoj. Samo se po sebi razumije da su te dvije razine prepletene, ali se ipak mogu razlikovati one priče u kojima se komični učinak zasniva na situaciji (recimo, Zabuna gospođe Dese ), i one u kojima se zasniva na autorovim formulacijama, u kojima on često parodira jezik službenih dopisa, stil znanstvene rasprave i slično ( Za moju besmrtnost ). Neka kao primjer posluži jedna novela iz Srijemskih priča ; naslov joj je Lukina ženidba dd . Tu se pripovijeda o tome kako je veselo društvo starih momaka – kakvom je i Velikanović i sam pripadao – odlučilo oženiti jednoga svog člana, te je u njegovo ime pisalo ljubavna pisma, pregovaralo s izabraničinim ocem i činilo sve što treba da se ženidbeni savez uspješno uspostavi. Glavna stilska dosjetka sastoji se u tome što je novela pisana kao zapisnik sa sastanaka dioničarskoga društva koje je osnovanoradi ženidbe dotičnoga Luke. Tako se sve pripovijeda birokratskim stilom, a taj se stil onda prenosi i na opis događaja u krčmi, pa čak i na sama ljubavna pisma. A ipak, ni takve Velikanovićeve inovacije nisu ostavile osobita traga, jer nekim se njegovim suvremenicima činilo da humor u književnosti nije potreban, nekima da se ne smije praviti šala s onim s čime se Velikanović šali, a neki naprosto nisu razumjeli njegov suptilni humor.

A nisu ga razumjeli zato što njegova proza ima još jednu kvalitetu koja se nikako ne smije previdjeti: ona pripada jednoj tradiciji koja u Velikanovićevo vrijeme nije u nas bila poznata i nije imala nikakva korijena. Riječ je o angloameričkom tipu literarnoga humora, koji se prepoznaje po karakterističnim stilskim i kompozicijskim postupcima, te po osobitoj atmosferi. Postupci su zasnovani na karikiranju, parodiji, okretanju naglavce velikih svjetonazorskih tema i hiperboliziranju pojava i problema iz društvenoga života. A sve to – vidjeli smo - i u Velikanovića nalazimo. Ta tradicija teče još od Swifta i Sternea, a na mijeni stoljeća ima najznamenitijega predstavnika u Jeromeu K. Jeromeu ( Tri čovjeka u čamcu, a o psu da se i ne govori ). Ipak, meni se čini da je na Velikanovića možda najjače utjecao Mark Twain svojom kratkom prozom, koja je kod nas najviše poznata po razmjerno nedavnoj knjizi Novinarstvo u Tennesseeju . Slična je kod objice pisaca težnja prema parodiji velikih svjetonazorskih tema, slična je uloga pripovijedanja u prvome licu, a sličan je i blagi, topli humor tih novela, koji ipak ne isključuje satiričnu britkost. To, naravno, ne znači da je Velikanović izravno slijedio Twaina; znači tek da je od njega naučio kako se sjajni efekti dobivaju onda kad se spoje veliko i malo, opće i lokalno, pa je zato tako mnogo govorio i o velikom svijetu i o svome Srijemu.

Doista, Velikanović rado ističe da je Srijemac, a mnogo spominje i srijemske lokalitete, pa se na prvi pogled čini da interes njegovih priča i ne seže izvan regionalnih okvira. Ali, onda čitatelj zapaža da Velikanovićevi Srijemci šalju delegaciju na nebo u času kad Bog dijeli pamet, i ondje odbijaju uzeti svoj dio. Isto tako, u priči Tri nauke kazivač nastoji pobjeći iz Srijema, ali ga njegovo srijemstvo prati i u Zagrebu, pa mu čak pokvari i neke zavodničke planove. A tako je i drugdje gdje se o Srijemu govori: ili se javlja neka asocijacija na klasično nasljeđe, ili se uvodi kakva usporedba s nečim iz literature, ili se Srijem uspoređuje s dalekim zemljama i krajevima. A uvijek biva vidljivo da je Srijem dio velikoga svijeta, a da je ono što se ondje događa zapravo i svjetski problem. Zato je Velikanovićeva zavičajnost simpatična i široka, nema u sebi ničega isključivog i lako pridobiva svakoga čitatelja.

Ukratko, Velikanović je bolji novelist od mnogih novelista koji su samo novele pisali, pa se zato spominju u povijestima hrvatske književnosti, dok se njega rijetko koji literarni historik sjeti kao pripovjedača. Zato možda još nije kasno da se ta nepravda ispravi. Za revalorizaciju Velikanovićeve uloge u hrvatskoj književnosti treba mnogo vremena i mnogo argumenata, pa se ona ovdje ne može provesti. Ali, možemo učiniti prvi korak u tom smjeru, pa obaviti ono što nam je lako dostupno: pružiti suvremenom čitatelju uvid u teže pristupačne Velikanovićeve tekstove. A većina njih nije pretiskivana još od vremena kad su prvi put objavljeni, pa ova knjiga želi ukloniti barem tu nevolju. Jer, ovo je izdanje zasnovano na pretpostavci da Velikanovićevu prozu treba samo izvući iz zaborava, a sve drugo ona će učiniti sama. I doista, onome tko je se lati, ona će uzvratiti rijetkim čitateljskim užitkom.

Pavao Pavličić