Biblioteke

 


































IGOR ZIDIĆ
Salon / Galerija Schira


Zagreb, 2018.
Format: 23,5×16 cm, 480 str.
Uvez: broš. broširano, šivano s klapnama
Cijena: 370,00 kn
ISBN 378-953-284-128-2


Naruči

Godinama je Salon Schira u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici 13, bio mnogo više od majstorskog djelovanja njegova vlasnika Matije Schire u poslu na uokvirivanju slika i postao – svojim izlogom i tiskanjem prigodnih kataloga – otvoren prozor u onodobne avangardne pokrete svjetske provenijencije. Zaslužan je i za stvaranje i razvijanje Gorgone, koja je prethodila Salonu / Galeriji Schira (Šira), pružajući tada brojnim umjetnicima prostor kojeg nisu mogli ostvariti u nadležnim institucijama.
Smrću vlasnika prostor je – sa svim zatečenim inventarom sve do nedavno bio zatvoren – zapečaćen. I tako više od dva desetljeća. Konačno, Grad Zagreb prostor je vratio svojoj prvotnoj svrsi i u toj prilici, još živi sudionici programa Salona / Galerije Schira, Igor Zidić autor je brojnih izložbi i napisanih Kataloga koji čuvaju memoriju, a još i danas poštuje i visoko cijeni cijeli svijet. koji u svojim fundusima imaju njihova djela. Uz zanimljivu ispričanu priču Igora Zidića, izdanje donosi važan dokumentarni i foto materijal.

Igor Zidić iz predgovora: O jednom utočištu zagrebačke likovne memorije 1975-1988.:
Sedamdesetih su Olga i Matija opremili nebrojene slike i sličice, koje su umjetnici darivali za progonjene Matičare, da im posluže kao moralna potpora, znak simpatije ili da pomognu da se prodajom podmiri kakav prispjeli račun. Bolja su se djela Olginim i Matijinim rukama opremala i darivala odvjetnicima i svima onima koji su ljudima s »crnih lista« bilo kako izlazili ususret, bilo kako mogli pomoći ili pomagali. Vidio sam, a i drugi, da su uvijek bili spremni žrtvovati svoje vrijeme i svoj trud za druge. »Oni za nas i nisu neki drugi«, rekao je Miki, kako smo u prijateljskom krugu zvali Matiju – »oni delaju za nas«. Doista, bili su najbolji dijelovi nas samih.
Poslije Karađorđeva – armijskog puča u lovištu znakovita imena, 1. prosinca 1971 (1. XII. je bio dan proglašenja i 53. objetnice Jugoslavije Karađorđevića), koji je poslužio restauraciji komunističke ortodoksije, gušenju partijskih reformista (ma i polovičnih) i kočenju narodâ – hrvatskoga i slovenskoga – prije svih drugih, na njihovu putu prema slobodi.
Eto, u tim je takvim okolnostima počelo novo djelovanje Salona/Galerije Schira i potrajalo, pod mojim vodstvom, i uz moje tekstove, trinaest godina, s održanom pedeset i jednom izložbom kojie smo popratili katalozima (unikatnim i tiskanim, odnosno, unikatnim ili tiskanim). Isprva nismo najbolje dočekani, privatna je inicijativa u kulturi preuranila, nisu joj bili prilagođeni ni zakonska regulativa, niti su mediji raspolagali instrukcijama, a mi smo uskoro počeli ispisivati prijedloge za sufinanciranje našeg programa, kao da smo »društvena inicijativa«. Neko su se vrijeme pravili da nas ne primijećuju, a onda smo – i zalaganjem nekih pojedinaca – počeli dobivati skromnu potporu. Nama je, premda posve nedostatna – nikad u Galeriji nije isplaćen nijedan honorar, sve je išlo na pokrivanje materijalnih i tiskarskih troškova – bilo od najveće važnosti da nas, ma i bez oduševljenja, podupru: bio je to signal medijima i znak da nismo »porod od tmine«. Tako smo osigurali godine mirnog rada posvećene čuvanju dobara klasika naše Moderne, iznenađivanju »nepoznatim poznatim« i otkrivanju darovite mladosti u dolasku.